Tattoo majstori, strastveni skupljači tetovaža i oni koji bi se najradije cijeli oslikali ali još nisu kak’ spada počeli zadnja su se tri dana u Studentskom Centru sigurno osjećali kao doma. Otkad je prije kojih mjesec dana najavljen Croatian Tattoo Convention znali smo da je to događaj koji nikako ne smijemo propustiti. I nismo se prevarili. Makar smo ušetali u posljednji sat konvencije, upili smo dobru dozu pozitivne vibre koja je tamo vladala, nasmješeni ljudi, otvoreni za priču o svemu i svačemu, puno svježih šarenih tetovaža, bodrenje ekipe da izdrže još malo “šaranja”… Prva zagrebačka tattoo konvencija je definitivno događanje za koje poželite da se održava češće. Nakon viđenog, popis artista koji su me osvojili svojim radovima malko se produžio. Nadam se da se vidimo dogodine. Još šareniji.

Ivančicu Kršek upoznala sam na jednom od onih vrućih ljetnih ali uvijek veselih Bazaara. Pogled su mi istog trena uhvatili originalni retro telefoni koje je sama preuredila. Tada nisam znala da je pokretačica bloga “Makeover Addict” i strastvena ljubiteljica preuređenja starog namještaja ustvari brand managerica s dugogodišnjim stažem kojoj dizajn interijera nije primarna aktivnost. Ona kaže da se radi o hobiju, ljubavi, pa čak i “ovisnosti”, o ispušnom ventilu koji uvijek usrećuje i ispunjava pozitivnom energijom. Osim na blogu, Ivančica će vam dati korisne i kreativne savjete o preuređenju prostora u rubrici D&D-a “Sam svoj majstor” te u TV emisiji “IN Dizajn s Mirjanom Mikulec”.

Veli stara da k’o mala nisam znala držat škare u ruci. Bojali su se da si ne prerežem vratnu arteriju dok izrezujem kućice od kolaža. Dvadeset i kusur godina prošlo je od mojih vrtićkih dana i danas, kad se oprez sa škarama donekle stišao, mislim da problem nije bio u mojoj šlampavosti već u paničnoj brizi mojih roditelja za vratne arterije i kovrčave uvojke mojih malih prijatelja. Kad je jednog proljetnog poslijepodneva najebao Pišta, ofucani plišani magarac bez kojeg moja prijateljica Jelena nije mogla mirno zaspati, shvatili su da je vrag odnio šalu i da mi podhitno treba oduzeti sve oštre predmete. Od tada mi je bilo dopušteno samo šarati po bojankama. Zadatak kodnog imena “Nemoj prelaziti crtu” postao je moja životna misija. Škara sam se klonila u širokom luku sve dok si u četvrtom razredu nisam odlučila dati još jednu šansu. Da mi lijeva obrva ponovno naraste čekala sam barem mjesec dana, a moja je majka zvala učiteljicu Ljiljanu i rekla joj da barem malo smiri razred u pokušaju da mi daju par novih nadimaka.